Zid plača
Zid plača je dio zapadnog zida koji je u vrijeme kralja Heroda bio jedan od četiri zida koji su podupirali proširenu platformu na brdu Morija. Da bi sagradio kompleks na brdu Morija kralj Herod proširuje platformu na 144,000 kvadratnih metara i smješta na plato pored Hrama u čijem središtu je bio Kamen postanka i nekoliko trijemova. Jedan od njih bio je Kraljevska bazilika, ostali su bili trijemovi za mijenjanje novca i prodaju životinja za žrtvovanje. U cijelom rimskom carstvu nije bilo većeg hramskog kompleksa. Dužina zapadnog zida je bila 485 metara, istočnog 460 metara, sjevernog 315 metara i južnog 280 metara. Visina zidova je dostizala 30 metara (otprilike kao zgrada od 10 katova)
U Bibliji je židovima naređeno da tri puta godišnje, za tri velika blagdana moraju posjetiti Hram i prinijeti žrtvu paljenicu Jahvi.
Žrtvenik u Hramu. Za vrijeme blagdana Pashe, Sjenica i Tabernakula stotinu tisuća hodočasnika se slijevalo u Jeruzalem. Simon Montefjori čuveni povjesničar uspoređuje po brojnosti vjernika njihov dolazak s tjednom Hadža u Meki. Budući je svaki od njih morao i platiti pola šekela za Hram riznica je bila prilično puna.
Herod, veliki graditelj i promućurni vladar odlučuje se za građevniski poduhvat koji će trajati više od deset godina, upošljavati desetak tisuća neimara (od toga tisuću svećenika obučenih za neimare) koji će napraviti Hram dostojan Jahve. U podzemnim hodnicima zapadnog zida nađen je kamen 13.6 metara dužine, 3.3 metra visine i 4.6 metara širine, težine 570 tona, jedan od najvećih do sada nađenih u antičkom svijetu.
Da bi moglo da “drži” platformu graditelji su morali da kopaju i do 20 metara da grade na prirodnoj stijeni, gdje nije bilo moguće ugrađivali su kamenje koje je bilo najmanje dvije tone (prosječna težina slona). Stabilnost gradnje je obezbijeđena veličinom kamenja, a ne cementom jer je korišten “suha gradnja”. Svaki novi sloj kamenja je uvučen cca tri centimetra da bi se dobio osjećaj proporcije gledajući u visinu.
Kraj Drugog hrama dogodio se 70-te godine naše ere. Židovski ustanak protiv Rimske Imperije otpočet 66-te godine rezultirao je rušenjem Hrama. Povjesničari se razilaze u tome tko je naredio rušenje Hrama, da li je to bio vrhovni zapovjednik rimskih legija Titus ili je samovoljni rimski vojnik upalivši “Parohet” (zavjesa koja je pokrivala Sveti kovčeg) izazvao požar.
Ovako ili onako Hram je srušen, blago iz Hrama je u svečanoj povorci pokazivano Rimu i od njega je financirano građenje slavnog Koloseuma. Na rimskom slavoluku posvećenom Titovoj pobjedi uklesana je povorka rimskih vojnika s njihovim plijenom iz Hrama. Država Izrael za svoj grb ima isti oblik menore koji se pojavljuje na slavoluku.
Znamenje rimskih legija osvajača Jerusalema (a potom) Detalj s Titovog slavoluka
I što poslije?
Godinama nakon rušenja Hrama bilo je židovima zabranjeno ući u Jeruzalem. Samo u vrijeme kralja Julijana Apostata, Carice Eudokije i prilikom provale Parta 614 godine bilo je moguće židovima slobodno popeti se na platformu hrama i oplakivati njegovo razaranje. Za vrijeme drugih vladara bilo im je dozvoljeno popeti se samo na 9-ti dan mjeseca Av kada je po tradiciji srušen i Prvi i Drugi Hram i kada su u sramnoj povorci ulazili plačući i vraćali se plačući.
Za vrijeme dinastije Mamluka (13-16 stoljeće) da bi pristup Kupoli nad stijenom učinili pristupačnijim “podiže” se nivo grada i zatvara većina zapadnog zida. Na stotinjak preostalih metara stambene zgrade se približavaju na dva metra od zida.
Zapadni zid (Zid plača), Ugao zapadnog i južnog zida, Zapadni zid koji se nalazi u arheološkom kompleksu s vidljivim tragovima razaranja od prije gotovo dvije tisuće godina
Sedmog lipnja 1967 godine, dva dana po izbijanju rata koji se nakon njegovog završetka nazvao “Šestodnevni rat” padobranske jedinice izraelske vojske ušle su kroz Lavlja vrata u Stari grad Jeruzalem koji je do tada bio u sastavu Hašemitske Kraljevine Jordan.
Da bi se obezbijedio dostojan i dovoljan prostor za molitvu buldožerima se rašćišćava prostor oko zapadnog zida i prvi put poslije gotovo 1400 godina pristup Zidu je bio slobodan. Zapadni zid se vrlo često naziva i Zid plača zbog načina molitve koja je popraćena blagih njihanjem tijela i činjenicom da židovi i dalje oplakuju rušenje hrama.
Budući je Zid plača najbliže mjesto Svetinji nad svetinjama na kojem se židovi mogu moliti, ono je sinagoga na otvorenom. U praksi to znači da muškarci i žene nisu zajedno jer i u sinagogi žene se nalaze u “Ezrat našim”, galeriji , a muškarci su u donjem dijelu. Na Zidu plača odijeljeni su ogradom.
Po židovskoj tradiciji dječaci u dobi od trinaest godina su vjerski dovoljno zreli da pređu u svijet odraslih. Oni prolaze kroz ceremoniju Bar Micva (Micva je u prijevodu naredba) kojom dječaci prihvataju 613 micvot navedenih u Bibliji. Sama ceremonija Bar Micve je samostalno čitanje iz Tore odjeljka koji se čita u sinagogi taj tjedan. Ponedjeljkom i četvrtkom prostor pred Zidom plača je preplavljen stolovima spremnim da se na njih stavi Tora. Nakon ceremonije dječak postaje punopravni član zajednice.
Posebna tradicija vezana je za papiriće koji se “uglavljuju” između kamenja Zida plača. Zbog toga što je dio zapadnog zida poznat kao Zid plača najbliže mjesto nekadašnjoj Svetinji nad svetinjama gdje je boravilo samo Božanstvo vremenom se razvila tradicija da se prilikom posjete Zidu plača “osobno” obrati Božanstvu. Budući se vjeruje da na puno papirića se spominje Božje ime, a židovima je zabranjeno spaljivati bilo što na čemu je napisano Božje ime papirići se skupljaju i zakopavaju na Maslinskoj gori.
Ukoliko želite obići Zid plača sa iskusnim turističkim vodičem, potražite kontakt informacije Tanje Ben Haim Marčetić na dnu stranice i pretvorite Vaš obilazak Izraela u neponovljivo iskustvo koje se ne zaboravlja!
